Vidim to po načinu na koji sjediš.
Po tome kako držiš ramena.
Kako izbjegavaš duboko udahnuti.
Ne mislim na onu bol što vrišti i tjera te na hitnu.
Mislim na onu tišu.
Što se uvukla toliko duboko da je više ni ne razlikuješ od sebe.
Ona je tu kad se budiš. Kad zaspiš. Kad se smiješ i kad šutiš.
Kažu ti – vrijeme liječi sve rane. Znaš i sam da ne liječi. Vrijeme te samo nauči kako da ih nosiš. Kako da ih sakriješ od drugih. Kako da ih sakriješ od sebe.
I što je više nosiš, to je teže zamisliti sebe bez nje. Jer tko si kad ne boli? Što ostane kad više nema što držati?
Što zapravo znači ta tiha bol?
Tiha, kronična bol nije samo fizička pojava. Ona je često glas tijela koji pokušava reći: „Nešto nije u redu” – i to na način na koji ćeš ga sigurno čuti.
Kada bol traje dugo, ona više nije samo signal o oštećenju tkiva. Postaje urezana u živčani sustav, ugrađena u obrasce disanja, držanja i kretanja.
Kod mnogih ljudi, ta bol nastaje i ostaje zbog:
- dugotrajnog stresa ili emocionalnog opterećenja
- potisnutih emocija koje tijelo „pamti” u mišićima i fasciji
- načina disanja koji tijelo stalno drži u stanju pripravnosti
- starih ozljeda koje se nikad nisu u potpunosti razriješile
Drugim riječima – bol prestaje biti samo simptom i postaje način postojanja.
Zašto je teško pustiti bol
Zvuči paradoksalno, ali mnogi ljudi nesvjesno zadržavaju bol jer vjeruju da im ona daje nešto što ne žele izgubiti.
Možda osjećaj snage, jer su „preživjeli” unatoč boli. Možda izgovor da usporiš ili odbiješ obaveze. Možda podsjetnik na nešto ili nekoga.
Problem je što tijelo ne razlikuje bol koju želiš od one koju ne želiš. Ono samo prati upute – a ako mu godinama šalješ signale da je bol dio tebe, ono će je nastaviti stvarati.
Kako tijelo pamti
Svaka emocija ima svoj tjelesni izraz. Ljutnja stisne čeljust, tuga zatvori prsa, strah skupi trbuh.
Kada se iste emocije ponavljaju ili ne dobiju priliku da budu u potpunosti proživljene, tijelo „zaključa” taj obrazac.
To se događa u:
- mišićima (stalna napetost)
- fasciji (vezivno tkivo koje postaje kruto)
- živčanom sustavu (stalni signal opasnosti)
U tom stanju, tijelo ne razlikuje sadašnji trenutak od prošlog iskustva. Zato bol može ostati i kad ozljede odavno nema.
Može li se to promijeniti?
Da – ali ne forsiranjem. Tijelo se ne otvara prijetnji, nego sigurnosti. Da bi bol mogla otići, tijelo mora dobiti signal da je sada sigurno otpustiti je.
To se postiže kroz:
- rad na živčanom sustavu (smanjivanje stanja „bori se ili bježi”)
- otpuštanje napetosti u fasciji i mišićima
- svjesno disanje koje šalje poruku sigurnosti
- rad na emocionalnim uzrocima boli
Tri mala koraka koja možeš isprobati već danas
- Položaj sigurnosti – sjedni ili legni tako da osjetiš da je tijelo potpuno poduprto (jastuci, deka).
- Dah koji spušta – udahni kroz nos i polako izdahni kroz usta, kao da pušeš svijeću, sve dok ne osjetiš da ti ramena popuštaju.
- Mikropokret – nježno pomakni dio tijela gdje osjećaš bol, ali ne do točke nelagode; samo toliko da pošalješ signal da postoji prostor za promjenu.
Ovi koraci neće „izbrisati” bol preko noći, ali mogu tijelu pokazati da postoji drugačiji način postojanja.
I zapamti…
Ne govorim ti da ćeš zaboraviti. Ne govorim ti da će nestati sve što je bilo.
Ali možda možeš doći do mjesta gdje bol više ne vodi razgovor. Gdje možeš udahnuti bez da osjetiš taj poznati pritisak.
Jer smisao nije da se praviš da je nikad nije bilo.
Smisao je da se ti vratiš sebi.