Možda ti se dogodilo da ti netko kaže: "Samo pusti to, prošlo je."
Ali tvoje tijelo se s tim ne slaže.
Jer iako je situacija završila, osjećaj nije nestao. Ostao je negdje duboko, stisnut, tih… i čeka.
Kako tijelo pamti ono što glava zaboravlja
Naš um voli misliti da sve kontrolira.
Ali tijelo – tijelo je arhiva.
U njemu se sprema svaka neproživljena emocija, svaki trenutak kada si morao/la biti jak/a, svaka suza koju si progutao/la da ne bi “napravio/la scenu”.
Ono što tada nisi mogao/la izraziti, tijelo je zadržalo.
Nije to kazna. To je njegova strategija preživljavanja – spremiti emociju “za kasnije”, kad bude sigurno.
Problem je što to “kasnije” često nikad ne dođe samo od sebe.
Kako izgleda potisnuta emocija u tijelu
Potisnute emocije ne nestaju. One se pretvaraju u:
- Napetost u ramenima, vratu, vilici.
- Težinu u prsima ili grlu.
- Pritisak u želucu, knedlu koja ne prolazi.
- Umor koji ne objašnjava ni nedostatak sna ni manjak želje.
Ponekad se taj pritisak pokaže kao glavobolja, bol u leđima ili probavni problemi.
Ponekad se pokaže kao osjetljivost na glasove, gužve ili kritiku.
Uvijek, bez iznimke – tijelo na neki način pokušava reći: "Ovdje nešto treba izaći."
Zašto to držimo u sebi
Postoje trenuci kad jednostavno nismo imali izbora.
Možda smo bili dijete i nismo imali kome reći što nas boli.
Možda smo bili u okolini gdje je pokazivanje emocija značilo slabost ili opasnost.
Možda smo bili previše umorni, previše zauzeti, previše sami.
I tako smo naučili – stisni. Izdrži. Nastavi.
Ali tijelo nikad nije prestalo čekati trenutak kada ćeš mu dopustiti da otpusti ono što nosi.
Kako osloboditi unutarnji pritisak
Oslobađanje nije dramatičan čin – često je tiho, nježno i duboko osobno.
Evo kako taj proces može početi:
- Primijeti gdje živi pritisak – bez pokušaja da ga odmah “popraviš”.
- Udahni u to mjesto – zamisli da dah donosi prostor i mekoću.
- Napravi prostor za osjećaj – dopusti si 30 sekundi da ga osjetiš bez priče u glavi.
- Mikro-pokret – lagano protresti ruke, spustiti ramena, otvoriti vilicu.
- Topao dodir – ruka na prsima, trbuhu ili ramenu, kao da govoriš: "Ovdje sam."
Ovi mali signali govore tvom živčanom sustavu da sada može pustiti ono što je nekad morao zadržati.
Život s manje pritiska
Kada tijelo otpusti, oslobodi se i dio energije koju si držao/la zarobljenu.
Dah postaje dublji. Pokreti mekši. Pogled jasniji.
I shvatiš – ne moraš živjeti stisnut/a.
Nije stvar u tome da više nikad ne osjetiš bol ili tugu.
Stvar je u tome da znaš kako ih propustiti kroz sebe – bez da te unište, bez da ostanu zauvijek zarobljene.
Jer život bez tog unutarnjeg pritiska nije samo mirniji.
On je puniji, topliji i tvoje tijelo ti je zahvalno – jer si mu napokon dopustio/la da diše.