Znaš onaj trenutak kad nemaš riječi, ali ti tijelo priča bez prestanka?
Težina u ramenima.
Stisak u trbuhu.
Grlo koje se zatvori baš kad si mislio/la progovoriti.
Suze koje naviru niotkuda.
To nisu slučajnosti. To su rečenice koje nikada nisu izgovorene. Osjećaji koje nisi pustio/la van jer nije bilo sigurno. Istine koje su čekale predugo. Iako misliš da si ih zakopao/la, tijelo nema groblje. Ono sve drži živo – u mišićima, kostima, vezivnom tkivu – i neće pustiti dok ne osjeti da je sigurno.
Tvoje tijelo ima vlastitu istinu
Dok um traži logiku, tijelo reagira odmah. Njegov jezik nisu riječi, nego osjeti. Toplina, hladnoća, trzaj, stezanje, olakšanje – to su njegove rečenice.
Ponekad ih šalje polako, kao tihi šapat – lagani nemir u prsima ili osjećaj da ti “nešto ne paše”.
Ponekad glasno, kroz bol, grč ili umor koji te zaustavi usred dana.
Um može sumnjati, pregovarati, umanjivati. Može ti reći: “Ma nije to ništa, samo si umoran/na.”
Tijelo ne pregovara – ono pokazuje.
Kako tijelo čuva ono što nisi mogao/la izreći
Svaka neizgovorena rečenica i svaki potisnuti osjećaj ostaju u tijelu. Ne nestaju sami od sebe. Mogu se zadržati u obliku napetosti, ukočenosti, neobjašnjivih bolova ili stalnog osjećaja pritiska iznutra.
Primjeri kako to izgleda u svakodnevnom životu:
- Ramena koja se stalno dižu prema ušima kad si u razgovoru s određenom osobom.
- Trbuh koji se zategne čim pomisliš na neku situaciju.
- Stezanje u vratu kada ti netko postavi osobno pitanje.
- Težina u nogama kad trebaš donijeti odluku.
To nisu samo reakcije. To su tragovi prošlih trenutaka u kojima nisi imao/la izbora nego šutjeti, povući se ili “progutati” osjećaj.
Zašto ponekad ne možemo odmah reagirati
U trenucima stresa, straha ili konflikta, živčani sustav bira način preživljavanja: borba, bijeg ili zamrzavanje.
Ponekad je “zamrzavanje” jedino što možemo – ne govorimo, ne krećemo se, čekamo da prođe.
Ali tijelo to pamti.
I svaki put kad prepozna sličnu situaciju, reagira isto – čak i kad realne opasnosti više nema.
A što ako…
Što ako tvoje tijelo nije “problem” nego tvoj najodaniji saveznik?
Što ako ti ne dopušta da zaboraviš jer zna da bi zaborav značio ponovno ranjavanje?
Što ako ti svaki grč, svaka težina i svaki trzaj zapravo pokušavaju reći:
“Ovdje nisi siguran/na, nešto moraš mijenjati.”
I… što ako prestane govoriti?
Što ako, nakon što ga predugo ignoriraš, odluči šutjeti?
To je trenutak kad se gubi najviše – jer prestaneš znati što ti je. Prestaneš znati tko si.
Može biti drugačije
Možda ti sada izgleda kao da bol, napetost ili strah nikada neće otići.
Kao da će tvoje tijelo zauvijek pamtiti sve što ti se dogodilo.
Ali istina je – može se promijeniti.
Tijelo nije napravljeno da cijeli život nosi isti teret.
Kad mu daš prostor i sigurno okruženje, ono počinje otpuštati.
Ne preko noći, ne forsiranjem, nego malim koracima koji se gomilaju.
Jednog dana shvatiš da ustaješ bez ukočenosti.
Da dišeš bez knedle u grlu.
Da ti je mir postao normalan, a ne rijetka iznimka.
Život bez stalnog straha
Zamisli jutro bez onog poznatog osjećaja pritiska u prsima.
Dane u kojima tvoja ramena ostaju spuštena, i kad govoriš ono što misliš bez straha od posljedica.
Večeri u kojima tijelo nije iscrpljeno od stalnog opreza, nego toplo i mirno, spremno za odmor.
To nije nedostižan san – to je prirodno stanje koje ti pripada.
I što prije ga počneš tražiti, to će ti se brže vratiti.
Kako početi slušati tijelo bez forsiranja
- Primijeti signal – napetost, toplinu, hladnoću, promjenu daha.
- Ostani tu – udahni i izdahni nekoliko puta, bez da mijenjaš što osjećaš.
- Pitaj tijelo – “Što mi želiš reći?” i samo osluškuj, bez traženja logičnog odgovora.
Odgovor možda neće doći odmah.
Ponekad se pokaže u snu, u šetnji ili pod tušem.
Ali kad ga jednom čuješ, teško ga je zaboraviti.
Prvi korak
Ne moraš znati sve odgovore niti riješiti sve odjednom.
Dovoljno je da danas napraviš jedan mali korak prema sebi – poslušaj jedan signal tijela, udahni kad bi inače požurio/la, osjeti gdje ti je lakše.
Tijelo ti neće zamjeriti godine šutnje.
Ono će ti biti zahvalno što si mu se vratio/la.
Vrijeme je sada
Ako nastaviš šutjeti, tijelo će te i dalje podsjećati – dan za danom – dok ne zastaneš.
Možda će to biti umor koji te sruši usred posla, možda bol koja ne popušta.
Ali ne moraš čekati da postane nepodnošljivo.
Danas možeš stati.
Možeš udahnuti.
Možeš priznati sebi istinu koju si predugo skrivao/la.
Ne radi se o tome da promijeniš sve preko noći – nego da napraviš prvi korak.
Da izabereš sebe.
Kad jednom počneš primjećivati te suptilne signale, shvatiš da tvoje tijelo zna puno prije nego što um shvati.