Nemir koji ne zna stati

Znam.
Izvana izgledaš mirno.
Možda ti čak kažu da si smiren(a), netko na koga se drugi mogu osloniti.
Ali iznutra… sve bruji.

Kao da ti je netko ostavio svjetlo upaljeno u svakoj sobi.
Kao da motor radi i kad auto stoji.

Nije to panika.
Nema vriska.
Samo stalna pripravnost.
Napetost u mišićima.
Dah koji nikad ne ide do kraja.
Glava koja traži što je sljedeće, čak i kad nema ništa sljedeće.

Možda ti se čini da si takav/takva “po prirodi”.
Možda si se uvjerio/la da „ne znaš stati”.
Ali tijelo nije stvoreno da stalno bude u crvenom modu. I prije ili kasnije – slomit će te.

Ne govorim ti ovo da te uplašim.
Govorim ti jer znam kako to završi kad se praviš da te ne košta.
Umor te pokosi.
Bol te zaustavi.
Misli ti postanu preglasne.

Zašto tijelo ne zna stati

Kad je živčani sustav godinama naviknut na stanje pripravnosti, on gubi orijentir.
Mir mu više nije prirodan.
Utišavanje postaje prijetnja – jer tijelo vjeruje da, ako spusti gard, opasnost je odmah iza ugla.

Takvo stanje se rijetko pojavi “samo od sebe”.
Najčešće se stvara godinama, kroz iskustva koja ti nisu ostavila prostora da odmoriš:

  • dugotrajni stres ili trauma
  • život u okruženju koje je stalno zahtijevalo reakciju
  • obrazac “budi spreman na najgore”
  • emocije koje nikad nisu dobile prostor da budu proživljene

Ponekad si bio dijete koje je stalno “osluškivalo” hoće li netko planuti.
Ponekad si bila odrasla osoba koja nije imala luksuz pogriješiti.
I malo po malo – tijelo je zaključilo da je mir opasan.

Kako tijelo pamti nemir

Nemir nije samo misao.
On ima svoje mjesto u tijelu.
Upiše se u mišiće, u fasciju, u način na koji dišeš.

Ramena koja nikad ne padaju.
Čeljust koja je stalno stisnuta.
Disanje koje ostaje plitko, kao da tijelo čeka znak da potrči ili udari.

I kad nema stvarne prijetnje, tijelo se ponaša kao da je tu.
To je zato što živčani sustav ne razlikuje stvarnu opasnost od one koju je navikao očekivati.
Njegov posao je preživjeti – a ne procijeniti koliko ti je zapravo dobro.

Kako možeš stati bez straha

Stati ne znači izgubiti kontrolu.
Stati ne znači propustiti priliku.
Stati znači dati tijelu signal da je sada sigurno odmoriti se.

Taj signal ne dolazi iz glave – on dolazi iz tijela.
A tijelo ga prima kroz male, ponovljene geste koje mu vraćaju povjerenje.

To može biti:

  • vježbe disanja koje produžuju izdah
  • mikropokreti koji otpuštaju napetost iz tijela
  • sigurni položaji tijela (oslonac jastuka, deke, zida)
  • svjesno usporavanje misli kroz senzacije tijela

Nije poanta “prisiliti se da se smiriš”, nego stvoriti uvjete u kojima tijelo samo shvaća da je sigurno.

Tri mala koraka koja možeš isprobati već danas

  1. Osloni se – sjedni ili legni tako da ti leđa i glava imaju potporu. Osjeti kako se tijelo predaje težini.
  2. Dugi izdah – udahni kroz nos, izdahni kroz usta sporije nego što misliš da možeš, kao da pušeš kroz slamku.
  3. Otpuštanje ramena – podigni ramena prema ušima na udah, a zatim ih pusti da padnu na izdah.

Ovi koraci ne gase životnu energiju – oni je vraćaju tamo gdje ti treba: u sadašnji trenutak.

I zapamti…

Što ako možeš stati… bez da izgubiš kontrolu?
Bez da propustiš priliku?
Bez da netko ostane zakinut?

Što ako tvoj mir nije prijetnja, nego dom?

Smisao nije samo da nestane nemir.
Smisao je da se ti vratiš sebi.


Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)